Milorad Veljić Mange, jedini čovek kojem je čuveni Ljuba Zemunac odavao priznanje, važio je za jednog od najjačih ljudi u tadašnjoj Jugoslaviji.
– Jedini čovjek koji je jači od mene je Mange sa Žarkova! – govorio je Magaš, a Beogradom su kružile priče kako je Veljić odjednom tukao i po desetak ljudi koji su letjeli preko kafanskih stolova kao u holivudskim filmovima.
Neke od tih priča i dan-danas kruže Beogradom a najpoznatija je ona o susretu sa Arkanom.
Ražnatović, koji je u to vrijeme bio strah i trepet, došao je u jednu kafanu u kojoj je već bio Veljić i počeo da prepričava doživljaje iz zatvora iz kojeg je upravo izašao. Kako pričaju upućeni u taj događaj, Arkan je “na svoj bučni i hvalisavi način” opisivao kako je preživio svašta “iza brave”, kako zatvor nije za svakoga i kako samo najjači mogu tamo da opstanu…
Kada je Arkanova priča dostigla vrhunac skočio je Mange koji je sjedio nekoliko stolova dalje.
– Ajde bre balavac, šta ti znaš šta je zatvor?! Ja sam 15 godina robijao, a tebe je stalno tatica vadio! – zagrmio je Veljić i nastavio da ga proziva i ponižava pred drugima dok su svi ćutali.
U kafani je bio muk, svi su čekali Arkanovu reakciju. Ražnatović je tada samo rekao: “Dobro, Mange, neka ostane na ovome”, i napustio je kafanu.
Prema riječima onih koji su ga poznavali Mange je bio stara garda, čovjek iz vremena kada se sve riješavalo pesnicama. I u tome mu niko nije bio ravan. Međutim, kada je počelo ludilo devedesetih povukao se “sa asfalta”.
Kažu da nije sebe vidio u svijetu u kome se pucalo kao na Divljem zapadu. Živio je skromno, porodičnim životom i umro je prirodnom smrću.
(Kurir.rs/Legende devedesetih)