Hrabri Sarajlija ispričao kako je Suljo tukao ženu i potezao bombu u trolejbusu, a Mirza Hatić mu ukrao vozilo

0 1
--

U ponedjeljak se u centru Sarajeva desio zločin u kojem je život izgubio Mirza Podbičanin, a teško je ranjen Suljo Planja poznatiji kao Suljo Domac. Njih je hladnim oružjem izbo Elvir Sejfić, kome je određen jednomjesečni pritvor.

Suljo Domac je preživio novi napad na njega, trenutno mu je stanje stabilno i oporavlja se.

Kako smo pisali, Domac je višestruki povratnik u krivična djela, napadao je, napadan je, više puta je izboden, udaran vozilima… i svaki put se izvukao. Domac se izvlačio iz svakakvih situacija, ali njegovi “prijatelji” nisu. Zadnji koji se nije izvukao je Podbičanin, a 2018. godine pred njegovim očima od predoziranja preminuo je i Emir Zeković Zeka, Domac mu je tek jutro poslije drogiranja pozvao hitnu i policiju.

Planja je rođen 1977. godine i od malih nogu bio je “dijete asfalta” i upadao je u razne probleme. Odrastao je u Domu za nezbrinutu djecu. Spletom nesretnih okolnosti život je Planju odveo na potpuno pogrešan put – put narkotika, prijestupa, tučnjava i krađa.

Kakva je Planja osoba najbolje je opisao Sead Pešto, poznati bh. stručnjak u radu sa mladim košarkašim. On je na svom Facebook profilu podijelio svoj susret sa Suljom Domcem, a njegovu objavu prenosimo u cjelosti:

“Moja priča o Sulji Planji. Naknadno shvatih da ga poznajem onako iz nekih gradskih situacija nazovimo ih tako. Mlađi je dosta od mene i dugo ga nisam vidio ali znamo se dakle iz viđenja. Taj dan ga zaista nisam prepoznao jer je bio okrenut leđima, nekako podbuo,vjerovatno na ‘bobama” Ispostavilo se da on mene jest ali to je već druga priča. Imao je neku maramu na glavi i sjedio je u trolejbusu ispred mene. Bilo je to ove godine početkom aprila. Mislim da je bio četvrti dan Ramazana. Pričao sam sa drugom i zamolio ga da mi javi vrijeme iftara jer sam postio kako bih popio malo vode. Auto mi je bilo u kvaru tih dana i vozio sam se kući trolejbusom.

Vrijeme,19:20. Mislim da je bio ponedjeljak. Čuo se udarac, jedan pa drugi. Neko je nekome opalio šamar dva puta. Pogledam ispred sebe i vidim visokog muškarca koji tuče ženu. Ona raščupana, nikakva vrišti. Moram biti iskren i priznati da sam bio grub prema njemu i rekoh da ću ako mu ako ne prestane udarati ženu otkinuti glavu. Urlao sam u vozilu ponašajući se potpuno neracionalno. Ni dan danas ne znam zašto sam bio tako glasan. Prijetiti nekom uvijek je bilo bolje govoreći tihim glasom ali nekako sam izgubio kontrolu. Možda je i glad, žeđ, težak dan iza mene…ne znam razloge. Ljut sam bio sasvim sigurno. Ne trpim nasilje. Oduvijek sam bio takav, štitio slabije i miješao se u svaku tuču koju sam vidio naravno ako je neravnopravna.

Iznenađeno se okrenuo prema meni i pogledao me jezivo se cerekajući. Imao sam osjećaj da ga je iznenadio ton mog obraćanja i da sam mu povrijedio ego. Izgledalo je prilično zbunjujuće. Udarci, buka, ženino vrištanje, moja galama a onda tišina. Bio je bijesan i zbunjen, odmjeravao me. Valjda nije navikao da mu se ljudi suprostavljaju pogotovo ako mu se čini da u tom trenutku dominira. Gledao me desetak sekundi i kezio se, baš kao na ovoj slici. Rekoh mu da se okrene ili ću mu odvrnuti glavu. Ja sam miran, porodičan čovjek ali kad mi se čini da sam na pravednom putu znam biti grub i dosta teške ruke. Cerio se i dalje. Sekunde su ga dijelile od nokauta ali dragi Bog me spriječi u tome. Da sam ga udario onako kako udarim kad pokušavam praviti prednost vjerovatno ne bih preživio. Odgurnuh ga malo od sebe i sreća da sam uradio samo to.

Kreten je izvadio nož i pokušao me udariti drškom što znači da nije htieo da me ubije nego samo onesvijesti ili teže povrijedi. Postavio sam ruku iznad glave, odbio napad, udario ga u glavu drugom rukom i odgurnuo ga prema izlaznim vratima. Iznenađujuće lako, shvatih to tek kasnije obzirom na njegovu fizičku konstituciju. Izgledao je dosta viši od mene. Ispod jakne dok sam ga pokusavao spriječiti da izvadi nož napipah pancir. Okrenut vratima teturao je. A onda izvadio bombu i rekao: sve ću vas pobiti. Psovao mi je majku i šta sve ne. U momentu sam postao svjestan situacije i smirio sam se. Sav moj adrenalin istopio se nekako i osjećao sam se kao da neću preživjeti. Izgledalo je zaista napeto gotovo kao u ratu. Tad je već bilo jasno da imam posla s nekim kome život ne znači ništa. Izgledao je zaista neustrašivo u tom momentu. Povrijeđenog ega, izudaran i pomislih u trenu. Kraj je, baciće je.

Bio sam siguran da će je baciti. Izgledao je potpuno mahnit i i dalje se zlokobno cerio. Situaciju je spasila neka mala djevojčica koja je bila pored njega koja je uplašeno vrisnula i čini mi se da je u tom trenutku i on postao svjestan onoga što bi mogao uraditi. Ubiti i svoje dijete ali i sebe. Vrisak je relaksirao situaciju. Ja sam prišao korak bliže, izvinuo mu se rekavši da sam malo pretjerao galameći na njega i da se smiri, da sam pogriješio bla bla bla. Čudno je kako čovjek nekad uspije otjerati strah ali i bude smiren u odsudnim trenucima. Izašao je iz trolejbusa i opet se upalio, stao sa strane kucajuci onom bombom od prozor i prijeteći govorio: zapamtićeš ti Sulju, ja sam odležao 10 godina pa mogu još 10. I reče još: znam ja tebe košarkaš, j**aću ti majku kad se vidimo nasamo. Ja sam opet počinjao “kuhati” iznutra. Sreća pa neko reče vozaču trolejbusa. Kreni majstore više šta čekaš – selfi s njim i on je pokrenuo vozilo. Ljudi su prilazili uplašeno i gledali u mene. Jedna žena me pitala: Ko je on. Ja zaista u tom momentu nisam znao. Ona kaže pa on tebe zna. Ja jednostavno u tom momentu nista nisam mogao povezati. Izgledao mi je poznat ali odakle jednostavno nisam znao. Izobličeni smo vjerovatno bili obojica od bijesa. Moram priznati da sam i ja prema njemu nakon šamaranja te žene bio izuzetno grub, urlao sam. Prijetio mu i nisam izgledao baš normalno.

Izasao sam negdje na Alipašinom polju ne znam ni sam zašto tu. Sjeo na klupu i zapalio cigaru. I počeo se tresti, gotovo kao u ratu nakon nekih žestokih pucnjava nakon kojih sam uvijek ostajao živ. Strah mi je udarao u svaki djelić mog tijela i mislio sam da ću doživjeti infarkt ili nešto slično. Pogled na sat me osvijestio. Morao sam na trening. Brzo sam ustao i otišao na druzenje s mojim timom.

Kad se sve završilo nazvah brata koji radi u hitnoj i zna sve “pacijente” u ovom gradu. Reče mi da ga poznaje, da ne preza ni od čega, da je često u sukobu sa zakonom i da ne preduzimam ništa. Doslovno je rekao da će policija od njega u najboljem slučaju samo uzeti izjavu i pustiti ga kući. Nudio mi je u šali da možemo ako mi se sveti otići i isprebijati ga ali nikakve koristi od toga. Za takvima nema ko da žali. Samo mi je rekao da ga izguglam i da sve jednostavno zaboravim. Naravno i da ga se klonim. Pošto nisam osvetoljubiv, brzo pamtim i praštam tako sam i uradio. Pročitah tu noć zanimljive stvari o njemu. Puno toga. Sjetih se i lika. Bio je u Hordama zla, dolazio i na Bosnine utakmice. Tad mi je palo na pamet zašto sam tako lagano odbio njegov napad nožem i odgurnuo ga tako lako. U toj glavi je bilo sile ali tijelo je nejako, narkoman je, pluća su bušena nožem nekoliko puta. Ruina je to od čovjeka ali onako visok, u jakni vjerovatno mu se učinilo da dominira i da će se lako obračunati sa mnom. Kakav danak neiskustvu.

Neki meni bliski ljudi znaju ovu priču ali sam je nakon što su maltretirali Elvira a on odlučio uzeti pravdu u svoje ruke odlučio podijeliti kako bi bili svjesni sta vam se može desiti ako se umiješate dok traje nasilje u vašoj blizini. Ja bih sve to ponovio obzirom da se ljudi u pedesetim ne mogu mijenjati ali zaista je za dubokog razmišljanja raditi posao policije dok se oni bave pisanjem saobraćajnih kazni i otimanjem robe sitnim švercerima koji zarađuju 10 maraka dnevno preprodajući duhan ili čokolade kojima je istekao rok trajanja. Molim ljude iz politike koji ovo čitaju: ojačajte institucije ili će biti sve gore i gore. I na kraju kad pročitah ovo da ga je Elvir izbušio nožem ipak mi ga bi žao.

Po svemu što naknadno saznah o njemu taj nesretni Suljo “domac” rastao je bez roditelja, upao u loše društvo i na neki način je žrtva postratnog načina života i pogrešnih ljudi koje je pokušavao kopirati. Volio bih da preživi ali i da ga maknu s ulice. On mora biti u ustanovi i treba pokušati provesti okupaciono radnu terapiju. Taj vise ne smije biti na slobodi. Sasvim je jasno da Suljo nije ozbiljan kriminalac nego “jadnik” koji pokušava to biti. I nije mu išlo loše. Do utorka naveče. I Elvisa kojem je prekipilo. Kipi nam svima. Ima ovaj pisac svoju priču i o Mirzi Hatiću koji mi je prije otprilike 17 godina ukrao auto pa nakon primopredaje mojih para za moje auto k’o glupan izgubio telefon u tom ukradenom autu. Nakon što smo mu “zavrnuli”ruku i predali ga policiji prenoćio je jednu noć i nastavio po starom. Ja sam se tih dana počeo baviti “Autizmom” inače ne bi to prošlo baš tako. I Nisko Karkelja je imao svoju epizodu pa se izmakao. Mi veterani rata smo smireni dok nam baš ne guraš prste u oko a onda je bolje nestati. Volio bih da mi dragi Bog da snage da se suzdržim pri susretu s nasilnicima jer nikad ne znaš u kojem smjeru će naš objektivni PTSP otići kad vidimo nepravdu i nasilje. Radite policijo svoj posao. Morate, za to ste plaćeni” – napisao je Pešto u svom statusu.

CRNAHRONIKA/PRESS

Happy
Happy
0 %
Sad
Sad
0 %
Excited
Excited
0 %
Sleepy
Sleepy
100 %
Angry
Angry
0 %
Surprise
Surprise
0 %