AMERIČKI SAN POSTAO NOĆNA MORA: Kako su Ajša i Mirsada prevarile desetine bh. građana i uzele im 140 hiljada dolara

0 0

Ajša Ramić iz Visokog i Merjem Mirsada Veladžić sa Floride obećale su desetinama bh. građana lagan put do američke vize. Uzele su im oko 140 hiljada dolara, a dale lažnu nadu i falsifikovane dokumente.

U Bosni i Hercegovini (BiH) se naveliko sanja „američki san“, ali je put do njega za neke postao noćna mora.

„Postoje ilegalni načini, ali, molim vas, nemojte! Dovest ćete se u situaciju da vas deportuju“, poručila je preko društvenih mreža klijentima pravnica Ajša Ramić, reklamirajući svoj novi biznis. Svježe povezana sa imigracijskom savjetnicom Merjem Mirsadom Veladžić, Bosancima i Hercegovcima željnim boljeg života nudila je pomoć i obećavala lagan put do američke useljeničke vize.

Piše: Centar za istraživačko novinarstvo

Poslovne partnerice, koje je Facebook spojio nekoliko dana ranije, tvrdile su da sarađuju sa Američkom ambasadom u BiH i u ime građana apliciraju za ubrzani proces dobijanja viza. Zauzvrat su od klijenata tražile uplate od oko pet hiljada dolara kako bi im ugovorile termine za intervjue u Ambasadi.

„Bujrum na intervju i dobro došli u Ameriku!“, emotivno je poentirala Veladžić u promotivnom videu, kao da se radi o najjednostavnijoj stvari na svijetu.

Zahvalni na prilici i sa nadom u novi početak, 36 porodica je potpisalo ugovore o saradnji sa posrednicama, uvjereni da iza njih stoji Ambasada.

No, Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) otkriva da Veladžić i Ramić nisu ni sarađivale ni komunicirale sa službenicima Ambasade, a klijentima su davale falsifikovane dokumente.

Članovi 14 porodica sa kojima su novinari razgovarali kažu da im je saradnja sa ovim ženama donijela razočarenje i sramotu.

„Izvisili smo, prevareni!“, kaže Džemal Filan koji bezuspješno pokušava vratiti novac koji je uplatio kako bi svog bratića doveo u obećanu zemlju.

LAŽNO POSREDNIŠTVO
Žepčanka Merjem Mirsada Veladžić doselila se u Jacksonville na Floridu 2017. godine.

Uz posao u fabrici 2018. godine je osnovala administrativni servis za prevođenje i pomoć starijim sugrađanima koji se nisu dobro snalazili u američkom administrativnom sistemu. Tvrdi da nije imala veliku zaradu i da je tarifa u rigidnom finansijskom sistemu Amerike bila „koliko ti nije puno“.

No, početkom aprila ove godine njoj je zatrebala pomoć u BiH. Preko društvenih mreža je pronašla mladu pravnicu iz Visokog, obrazovanu i samouvjerenu Ajšu Ramić koja joj je za tri dana „sredila“ boravišnu dozvolu u BiH za vjerenika koji tada i nije bio u zemlji.

Dozvola je bila falsifikovana, a e-mail – koji je šef Terenskog centra Sarajevo u Službi za strance BiH Asmir Kedić poslao Ramić završio je riječima: „Bravo na aktivnostima, najbolja si kao i uvijek” – bio je lažan. Kedić u vrijeme slanja nije više radio u Službi.

Veladžić tvrdi da sve to nije znala. Ramić ju je kupila efikasnim radom i ideja za saradnju je bila rođena: „Ajša, mogla bi pomoći jer mene ljudi pitaju kako mogu dovesti ljude otuda.”

Veladžić je sredinom aprila osnovala firmu „Bamer administration and interpreter services“ u Jacksonvillu i sa Ramić počela biznis.

Dvadesetdevetogodišnja Ramić u promotivnim tekstovima sebe opisuje kao borkinju za prava manjima, a mediji su je predstavljali kao jednu od najobrazovanijih Romkinja u Evropi. Nakon magisterija je radila u nekoliko organizacija, ali je prije dvije godine postala „sama svoja gazdarica“. Osnovala je „Forrtuna administrativni biro“ koji je ove godine u Visokom preimenovala u „Invictus administration“.

Ove organizacije su se u različitim kombinacijama pojavljivale kao ugovorne strane u novom poslu sa američkim vizama.

Veladžić je trebala pronalaziti klijente i skupljati novac, a Ramić potpisivati dokumente i komunicirati sa Ambasadom, tvrdeći da sa njima ima ugovor o saradnji.

Samouvjerene i sa spremnim odgovorima na svako pitanje, svakodnevno su se reklamirale na društvenim mrežama. Nudile su jednostavan i brz put do američke vize, bez čekanja i maltretiranja po Ambasadi. Klijentima je ostalo samo da im daju novac.

Među Bosancima i Hercegovcima u Americi se brzo pronio glas o novoj nadi.

“Dvadeset dvije godine sam ja ovdje, ja još nisam svoju zemlju posjetio. Nemam nikoga, imam jedino tog brata i tu njegovu porodicu i stalo mi je do nekoga svog“, kaže Džemal Filan iz Jacksonvilla. Iako sumnjičav, nada da bi mogao dovesti bratića u Ameriku i konačno imati svoju krv pored sebe bila je jača pa je dao Veladžić 3.250 dolara.

Isto je godinama željela i Hercegovka iz Detroita, ali njena sestra sa porodicom nije mogla tako lako u Ameriku. Ona se prisjeća razgovora sa Veladžić:

“Ona meni kaže imam još jednu (useljeničku vizu, op. a.), neko je navodno odustao. Ja sam lucky da sam ja nju nazvala, da je moja sestra upala u taj sistem! I sad, ono, kontam, wow! Baš sam sretna!”

U vrijeme emitovanja promotivnog videa najmanje deset porodica u Bosni i Hercegovini je pakovalo kofere, uvjereni da su na putu za Ameriku zahvaljujući sposobnim posrednicama sa dobrim vezama, svojim sretnim zvijezdama i uplatama od ukupno 52.450 dolara.

Niko od njih nije imao razlog da sumnja ni u majku četvero djece iz Željeznog Polja kod Žepča, posvećenu vjeri, ni u pravnicu čija se kancelarija nalazi tik uz Policijsku stanicu u Visokom.

PREČICA
Da su na internetu potražili stranicu Američke ambasade u BiH, vidjeli bi da za vizu mogu aplicirati samo lično.

“Ne radimo ni sa kakvom vanjskom strankom, odnosno agentom posrednikom”, kaže konzul Martin Thomen i objašnjava da aplikanti za useljeničke vize ne moraju platiti unaprijed.

No, Veladžić i Ramić su klijentima tvrdile da može drugačije. Nudile su program prema kojem bi već za dvadesetak dana trebali biti u Americi.

„Dosta je olakšano i ubrzano. Ti programi, jednostavno, su jedinstveni. Ne možete vi za njega individualno da aplicirate. Znači, ne možete”, tvrdila je Veladžić u promotivnom videu.

Klijenti su morali brzo, ponekad i u roku od dva sata, uplatiti prvu polovinu novca. Iznosi su bili različiti pa je za neke četveročlane porodice useljenička viza koštala 5.800, a za neke 6.250 dolara. Pojedinci su radnu vizu plaćali od 1.550 do 5.250 dolara.

Veladžić kaže da su na to njih dvije imale pravo: „To nisu čarape, to nije fiksna cijena. Procijenite, jednostavno, koliko!”

CIN-ovi sagovornici kažu da je bilo lako vjerovati onome što su dvije žene nudile preko društvenih mreža, iako sada „poslije bitke“ sve izgleda nelogično i neizvodivo. Osramoćeni su i ne žele da govore o ovom iskustvu pod punim imenom i prezimenom.

Uglavnom bez ličnog kontakta i poslovne preporuke, posrednicama su novac uplaćivali preko Western Uniona, različitih aplikacija u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), preko računa ili kešom „naruke“.

Iako su ljudi novac uglavnom uplaćivali Veladžić, ona tvrdi da je veći dio prosljeđivala Ramić, njenom mužu Edinu Garridu Rojasu, majci Nermini Ramić i ocu Harisu Ramiću jer banke nisu dozvoljavale da se na račun jedne osobe uplati više od 2.500 dolara dnevno. Za tri mjeseca uzele su od klijenata oko 140 hiljada dolara.

Nakon prve uplate klijenti su potpisivali Ugovor o saradnji sa Ramić koja im se predstavljala kao advokatica, iako to nije bila.

“Ajša napravi ugovor, potpiše, Ajša vrati prema meni, od mene ide klijentu potpisan od Ajše, klijent potpisan vrati ponovo meni i ja potpisan vratim Ajši”, objašnjava Veladžić način rada.

FALSIFIKATI
Brzo nakon potpisivanja ugovora Ramić bi tvrdila klijentima da počinje popunjavati aplikacije za vizu, a potom bi ih već nekoliko dana nakon uplate obavještavala da su je dobili i da ih očekuju u Ambasadi na intervjuu.

No, konzul Martin Thomen kaže da Ambasada ne izdaje nikakve dokumente u procesu apliciranja za vizu: „Tako da dokument te vrste, ja vam garantujem, da je falsifikat“.

Porodica iz Mostara je posumnjala čim su dobili ovaj papir. Naime, na dokumentu sa blijedim i lažnim grbom Američke ambasade kao kontakt Ambasade naveden je broj Hotela „Bristol“ u Sarajevu.

„One (Veladžić i Ramić, op. a.) su rekle da je to greška. Ma, kako će Američka ambasada pogriješiti?!“, prisjećaju se opravdanja koje su dobili kada su to rekli svojim posrednicama.

Većina ljudi sa kojima su razgovarali novinari CIN-a je ovaj dokument dobila samo kao fotografiju koju je „uslikao neko iz Ambasade i proslijedio Ajši“, dok su ih rijetki preuzimali od nje lično. Među njima je bio i Sarajlija Damir Ustamujić koji je u tom trenutku mislio da ušteđevina koju je potrošio da bi poslao sina u Ameriku nije mogla biti iskorištena na bolji način. „Fantastična kopija! Na kraju krajeva, prvi put vidim takav papir.“

Čim bi dobili ovaj dokument, aplikanti su morali uplatiti drugi dio dogovorenog iznosa.

„Tako je brzo išlo to davanje novca, to je nevjerovatno! Danas je razgovor da bi se već prekosutra ujutro morao novac donijeti“, objašnjava Ustamujić.

Konačno, svih deset porodica čekalo je polovinu juna u uvjerenju da tada imaju zakazan intervju i viziranje u Ambasadi, ali se to nije dogodilo. Umjesto toga, Ramić im je uzela pasoše kako bi ih sama odnijela u Ambasadu.

„Vi vidite sve, ali idete dalje“, objašnjava Mostarka slijepu nadu koja ih je navodila da zažmire na očigledne propuste i nelogičnosti tokom saradnje sa Veladžić i Ramić.

RAZOTKRIVANJE
Iako im je obećano da će za nekoliko dana dobiti svoje pasoše, ljudi su na to čekali oko mjesec dana. Za to vrijeme su Veladžić i Ramić na uporne i sve učestalije nervozne pozive i upite klijenata o ličnim dokumentima govorile da se strpe i odgađale termin isporuke „zbog gužve u Ambasadi“.

“Svima postaje sumnjivo – doće pasoš, treba otići u DHL podići pasoš, pa onda ne treba u DHL, doće taj pasoš kući, pa danas, pa nije danas nego sutra, prekosutra, zakosutra”, prisjeća se Ustamujić komunikacije sa Veladžić i Ramić.

Klijente su opominjale da ne kontaktiraju Ambasadu jer tako „otežavaju proces i sebi i njima“ i slale im fotografije navodnih e-mail prepiski sa osobama koje su potpisane na falsifikovanim dokumentima i za koje su svi vjerovali da su službenici u Ambasadi.

No, nijedan od tih e-mailova nije stizao sa službene adrese Ambasade, već sa komercijalnih internet-servisa poput gmail i outlooka, što je neuobičajeno i nedozvoljeno u poslovnoj komunikaciji.

Istovremeno, Veladžić poručuje porodicama da počnu kupovati avionske karte.

„Viziranje vaših pasoša treba biti zvanično okončano tokom naredne sedmice, akobogda, tako da možete svoje karte početi kupovati. Molim vas, ukoliko zaboravimo, podsjetite nas na vaučer od 30% popusta na avionske karte kada budete dolazili ovamo, u znak zahvalnosti za strpljenje i kooperaciju na nivou. Bilo je svega, ali turbulencije tokom ovog leta su nezaobilazne”, napisala je porodici iz Mostara.

Tada je već većini bilo jasno da nešto nije uredu, ali otac četveročlane porodice iz BiH kaže da nije bilo lako reagovati. Prodali su imovinu, dali i najavili otkaze na poslu, a djeca su se pozdravila sa drugarima u školi.

„Ne možeš da napraviš neki radikalan korak jer si već napravio sebi problem, razumiješ?”, objašnjava on. “Očekuješ da će se nešto popraviti.“

Kako bi makar sebi objasnio šta se dešava, pozvao je prijatelje i saznao da potpisnici dokumenata zaduženi za vize uopće ne rade u Ambasadi.

Nazvao je Veladžić koja je odmah krenula iz Amerike. Četiri dana nakon dolaska u BiH, u julu ove godine, prvi put se uživo srela sa Ajšom Ramić u Visokom.

Istog dana su pasoši aplikanata, za koje se do tada vjerovalo da su u Ambasadi, poslani iz pošte u ovom gradu u običnoj koverti. Pisalo je da ih šalje Ana Kukolj iz Sarajeva koju je Ramić predstavljala kao službenicu Ambasade i potpisnicu odluka o dobijanju vize.

U narednih nekoliko dana Veladžić se sastajala sa klijentima, ponavljajući da su svima sigurne i vize i intervjui, iako je nekoliko njih već tada znalo da njihovi zahtjevi nisu ni predati – tako im je na upit odgovoreno iz Ambasade sa zvanične e-mail adrese.

Veladžić je sa klijentima otišla pred Ambasadu.

„Tek sam onda vidjela svojim očima kad mi je officer rekao ovo nije logo Ambasade, niste na listi“, tvrdi Veladžić i dodaje da je odmah pitala Ramić ko su ljudi za koje je tvrdila da su službenici Ambasade sa kojima sarađuje.

Među njima je bila i Amela Dinar Mostić.

„Ja sam ti vrlo dobro objasnila sve da je Amela dio tog tima i da je Amela šefica Ani (Kukolj, op. a.). Nema potrebe mene da ispituješ i mene tako da propitkuješ preko telefona. Ti i ja smo valjda tim u ovom svemu“, rekla joj je Ramić i zaprijetila policijom.

Jedina Amela Dinar Mostić u Visokom je doktorica u lokalnom Domu zdravlja. Ona tvrdi da ne poznaje svoju sugrađanku Ramić i da nema nikakve veze sa Ambasadom SAD-a u BiH.

Osim Ane Kukolj na falsifikovanom dokumentu potpisan je i Matthew Fist. Novinari CIN-a nisu pronašli ljude sa ovim imenima koji bi bili povezani sa Ambasadom, Ramić ili Veladžić.

„Sa svima sam komunicirala putem e-maila, ali nikada nikog nisam čula putem telefona“, kaže Veladžić.

PRIJAVE U BIH I SAD-U
Saznavši za ove događaje, Američka ambasada u Sarajevu je obavijestila bh. javnost, svoj ured u Washingtonu i lokalnu policiju o prevari.

Veladžić je prijavila Federalnoj upravi policije u Zenici Ajšu Ramić zbog prevare i vratila se u Ameriku. Tvrdi da je sve dokumente i informacije koje je davala ljudima dobijala od nje.

„Nisam znala da je to ilegalno. (…) Advokat radi posao koji treba da radi. Što ja moram razbijati glavom oko toga?!“

Svim klijentima i poslovnoj partnerki poslala je obavještenje o prekidu saradnje sa Ramić, zatraživši od nje da im vrati novac. Ramić se od tada nije javljala na njihove telefonske pozive, a nije htjela zvanično razgovarati ni sa novinarima CIN-a.

Ona je na zahtjev tužioca Zeničko-dobojskog kantona sredinom augusta saslušana zbog prijave o prevari koju je predala Veladžić .

Poslovnim partnericama je 36 porodica i pojedinaca uplatilo skoro 140 hiljada dolara. Prema riječima Merjem Veladžić, ona je dobila 48,5 hiljada, a Ramić 91,5 hiljadu dolara.

Među tim novcem je i 5.250 dolara koje je Edin Salešević iz Sant Luisa uplatio za vizu svoje rođake: „Ja sam rekao Merjem digni kredit, vrati novac kome možeš. Isplaćuj, plaćaj, šta ću ti ja!? Žao mi je, znamo se, žao mi je, ali ja tako kad tropnem, ja platim.”

Salešević je došao u BiH po dvoje mladih, planirajući im dati posao i šansu za ostvarenje američkog sna, ali se u novu domovinu vratio sam sa novom lekcijom iz starog zavičaja.

„Bosna je uvijek pravo mjesto za prevare.“

IZVOR: FOKUS.BA

Happy
Happy
0 %
Sad
Sad
0 %
Excited
Excited
0 %
Sleepy
Sleepy
0 %
Angry
Angry
0 %
Surprise
Surprise
0 %
--